Sudjeluje osamnaest likovnih umjetnica i umjetnika iz svih krajeva Hrvatske, a svoje radove izlažu: Narciza Adalgisa (Labin), Nataša Bezić (Buje), Josip Botteri Dini (Split), Daniel Butala (Karlovac), Nataša Cetinić (Zagreb), Žarko Čović (Zagreb), Boris Dogan(Zagreb), Stipe Golac (Gospić), Koraljka Jukić (Kastav), Ivan Krstulović (Split), Velimir Rački (Zagreb), Nikola Reiser (Zagreb), Vesna Sokolić (Zagreb), Duško Šibl (Zagreb), Ivica Šiško(Zagreb), Emil Robert Tanay (Zagreb), Nevena Živić (Rijeka) i Dinko Županović (Osijek).

Evo i dijela osvrta iz predgovora Igora Brešna, preuzetog iz kataloga likovne izložbe: “Iskreno rečeno, ta neka muška latentna mekoća oduvijek je slavila cvijeće. Nije ga bagatelizirala i gledala profanim, pomodnim, sladunjavim… Nije ni naricala zbog istine kako je cvijeće bilo “tužno” što je ubrano i uvelo. Vrijeme sažimanja, uspomena i utihe fiksiralo je vaze sa sušenim laticama u pravilu zagasitim, neveselim bojama. Nigdje traga šarenilu i vedrini, hedonističkoj raskalašenosti ili suptilnoj blaziranosti. Tek  ostaci pigmenta iz prašnjavih istina čuvali su sve tajne i vjerodostojnost interijera. Cvijeće bez života, izmrcvareno, bilo je u pravilu svjedokom jednoj intimnoj sekvenci, nastojalo se othrvati vremenu, konzervirati prošlost za kreativne povode i nadahnuća. Bilo je katalizatorom za neku umjetničku priču, za fantazije što se doje odbjeglim, danas nestvarnim i nemogućim. Bio bi to, rekao bi Luko Paljetak, tihi život stvari. Sve je nekako isto kao i onda, a opet nije to više ono vrijeme, ne može ga se rekonstruirati, još manje učiniti ovovremenim. Slike što ih gledamo jesu proživljene, ali nedvojbena je činjenica da ih promatramo s distance. Sreća je što je prošlo uvijek nekako ljepše od vremena sadašnjeg, turbulentnog, delikatnog i bremenitog, jer podsjeća na jedno sretnije razdoblje. Uspomene su tu kao podsjetnik da nas razmaze, iza njih su izblijedjele, ružne stvari, i sve je nekako bez moći, a opet moćno za okrjepu. Čak se više ni uzroci brodoloma ne čine tako katastrofičnima, sudbinskima. Ostali smo živi i zdravi s ponekim ožiljkom, no svakako bogatiji za koji stih i novu pjesmu. Zastrto čipkom paučine, ni cvijeće više nije oholo, paradno, ima gotovo vrijednost relikvije. Upozorava nas na ritualno klanjanje i podsjeća kako sve ima vijek trajanja, da je prokleto prolazno, pa i ništavno. Srećom ostaju dokazi i u tome jest vrijednost odnosno veličina podsjetnika na zlatno doba, kada je cvat mamio mirisima, a proljeće bilo uvjereno da nikada jesen neće stići.

Okrećete osušeni buketić u beskonačnost poput Marina Tartaglije, puštate svjetlosnim mijenama da ga nadrealno obasjaju i zastru, imate osjećaj kako ipak sve svjedoči kakvom, takvom, životu? Jesu li uspomene zagospodarile maštom? Jesmo li to opet nehotično uvučeni u začudnu igru, bez obzira na iskustvo i uvjerenje kako se nikad istomu ne trebamo i ne možemo vraćati. Da je valjalo, ta trajalo bi, no, sve nažalost ima svoj vijek trajanja. Sve je muklo u tom dijalogu, magličasto, smirujuće i bez euforije, no savršeno blisko, opet nadohvat ruke. Na trenutak vrijeme kao da i nema svoj logični protok, virtualne slike postaju realne, moguće, stvarne, na nekoj drugoj, duhovnoj razini.”